Disciplinski bataljuni JA
Vladimir Galić (1899 - ?)
5. pjeÅ¡aÄka divizija
Divizije kopnene vojske Domobranstva NDH
9. dalmatinska divizija NOVJ
Promote Your Page Too
Slobodan Milošević
( 1941 - 2006 )
Autor: Rjecina
Životopis:
DOLAZAK NA VLAST
Slobodan MIloÅ¡ević se rodio u Požarevcu 20. kolovoza 1941 godine. Njegovi roditelji su bili Svetozar MiloÅ¡ević pravoslavni svećenik i Stanislava MiloÅ¡ević uÄiteljica ukljuÄena u komunistiÄki pokret. Kako njegovi roditelji nisu uspjeli rijeÅ¡iti veliku ideoloÅ¡ku razliku u svojim pogledima oni se definitivno razdvajaju krajem Drugog Svjetskog rata nakon Äega maleni Slobodan ostaje živjeti s majkom koja je vatreni zagovornik novog državnog poretka.
PoÅ¡to je već tijekom Å¡kolovanja budući predsjednik bio vatreni komunist on joÅ¡ tijekom svoje zadnje godine gimnazije biva primljen u komunistiÄku partiju Å¡to mu postaje prvi korak na putu prema vrhovnoj vlasti. Tijekom pohaÄ‘anja Beogradskog pravnog fakulteta Slobodan MiloÅ¡ević se sprijateljuje s Ivanom Stambolićem Äiji ujak tada vrÅ¡i dužnost predsjednika Srbije, a on sam će ga uzeti u svoju zaÅ¡titu to kraja svoje politiÄke karijere. Å ezdesete godina dvadesetog stoljeća su razdoblje kada Slobodan praktiÄki nema slobodnog vremena u svojim uspjeÅ¡nim pokuÅ¡ajima da ispunu zahtjeve partije. Već 1960 godine on je savjetnik gradonaÄelnika Beograda, dok istovremeno pohaÄ‘a fakultet i predsjedava tamoÅ¡njim partijskim kongresom. Navodno 1963 godine tijekom rasprava o potrebi promjene Jugoslavenskog ustava on predlaže da ime tadaÅ¡nje državne tvorevine postane SocijalistiÄka Federativna Republika Jugoslavija Å¡to će biti potom prihvaćeno i od samog Tita ! Kraj ovog razdoblja nastupa kada se on ženi s Mirjanom Marković kćerkom navodne partizanske izdajnice Vere Marković koju je poznavao od djetinjstva i s svojim zapoÅ¡ljavanjem u poduzeću Tehnogas gdje mu je nadreÄ‘eni stari prijatelj Ivan Stambolić.
IzmeÄ‘u 1965 i 1983 godine Slobodan će obavljati razne menadžerske poslove na koje ga uvijek Å¡alje njegov veliki prijatelj. Istovremeno s tim on ima "normalan" brak tijekom kojega mu se raÄ‘aju djeca koja će tijekom devedesetih godina s svojim ekscesima padati u oÄi javnosti. Niti smrt samoubojstvom najprije oca Slobodana MiloÅ¡evića, a potom i majke ne predstavlja problem u pravljenju karijere ovom poduzetnom komunisti. Do zavrÅ¡nog uzdizanja na jugoslavensku partijsku pozornicu nastupa tijekom prve polovice osamdesetih godina kada Ivan Stambolić poÄinje gurati svog vjernog prijatelja u partijske krugove kako bi mu Äuvao politiÄka leÄ‘a. Na samom poÄetku partija se protivila uzdizanju partijskog neznanca u najviÅ¡e državne krugove, ali taj otpor je bio definitivno slomljen 1986 godine kada nakon Å¡to Stambolić postaje predsjednik Srbije on biva protivno volji velikog dijela partijaca proglaÅ¡en za Predsjednika CK Saveza komunista Srbije. Bez obzira na ovaj fantastiÄan uspjeh u karijeri Slobodan je velikoj većini stanovnika Srbije i dalje bio potpuno nepoznata osoba koju će oni imati prilike upoznati 1987 godine.
Tijekom osamdesetih godina u Jugoslavenskoj pokrajini Kosovo koja se ustavno nalazila u sklopu Srbije je imala nemire izmeÄ‘u većinskog (90 posto) albanskog stanovniÅ¡tva i tamoÅ¡nje srpske manjine. S ciljem snižavanja tenzija u travnju 1987 godine Stambolić Å¡alje svog vjernog MiloÅ¡evića na sastanak u Kosovskoj Mitrovici s osobama crnogorske i srpske nacionalnosti kako bi ih sprijeÄio u marÅ¡u na Beograd gdje su htjeli izložiti pritužbe na svoj status. Potpuno nezainteresirani MiloÅ¡ević tamo se 24 travnja 1987 sastao s lokalnim rukovodiocima dok se ispred zgrade za sastanak okupljao srpski narod. U pokuÅ¡aju da uÄ‘u na mjesto sastanka bila ih je sprijeÄila lokalna policija Äiji većinski etniÄki sastav je bio albanski. Kako je postalo oÄito da policija demonstrante neće sprijeÄiti da se probiju u dvoranu oni su pozvali predsjednik komunistiÄke partije Srbije Slobodana MiloÅ¡evića da održi govor s balkona kako bi smirio demonstrante. Kada je postalo oÄito da govor pun praznih komunistiÄkih parola ne smiruje borbe oko zgrade nemajući drugog izbora MiloÅ¡ević je napustio „sigurnu“ zgradu i zajedno s televizijskim kamermanima izaÅ¡ao meÄ‘u narod. U tom trenutku jedan od demonstranata je priÅ¡ao MiloÅ¡eviću i potužio se da ga biju (albanci i policija) Å¡to je potpuno normalno ako se uzme u obzir da su probijali policijski kordon. Ne znajući Å¡to na to reći Slobodan MiloÅ¡ević odgovara danas već povijesno: "Nitko nesme da Vas bije !"
Taj njegov odgovor je uz pomoć televizije pod kontrolom srpske komunistiÄke partije Äiji je on bio predsjednik prenoÅ¡eni stotine puta dok nije postao ratni pokliÄ srpskih nacionalista. Ivan Stambolić koji je stvorio ovakvoga nasljednika je kasnije izjavio da kada je vidio taj prikaz na televiziji da je vidio smrt Jugoslavije.
Koristeći publicitet dobiven na ovakav naÄin Slobodan MiloÅ¡ević partijskoj konferenciji koja se održava izmeÄ‘u 23. i 24 rujna 1987 uspjeÅ¡no napada svog politiÄkog mentora Äije kadrove smjenjuje s partijskih dužnosti. Uskoro pod pritiskom MiloÅ¡evića Stambolić će biti prisiljen podnijeti ostavku na položaj predsjednika Srbije. Samo nekoliko dana poslije te smjene kćerka Stambolića će poginuti u sumnjivoj saobraćajnoj nesreći kod Budve. Kako će tijekom devedesetih takve saobraćajne nesreće protivnika Srpskog režima postati klasika danas se povijesne distance se može pretpostaviti da je ona bila upozorenje smijenjenom predsjedniku da u potpunosti odustane od politike.
PUT U RAT
Iako je pobjeda novog srpskog lidera bila potpuna u njegovoj republici on donosi odluku da ne preuzme dužnost predsjednika Srbije koju prepuÅ¡ta svom Petru GraÄaninu dok se on zadovoljava kontrolom partijskog aparata i medija. Tijekom prvih mjeseci MiloÅ¡evićev položaj je bio sve same ne siguran poÅ¡to ga Jugoslavenski ministar obrane admiral Mamula proglaÅ¡ava opasnim politiÄarom i zahtjeva pomoć od rukovodstava drugih republika u njegovom svrgavanju. Kako je ovu bitku ministar obrane izgubio on biva 15 svibnja 1988. godine zamijenjen s MiloÅ¡eviću vjernim generalom Kadijevićem. Tek ovom smjenom bivÅ¡i komunista, a sadaÅ¡nji nacionalista dobiva slobodne ruke da ispuni svoje politiÄke ciljeve pa se tijekom ljeta te godine priprema za puÄeve u susjednim pokrajinama i republikama koje su slobodne od njegove kontrole. Prva žrtva te politike postaje rukovodstvo srpske pokrajine Vojvodine protiv koje MiloÅ¡ević organizira dogaÄ‘anje naroda ili kako se tada zvalo antibirokratsku revoluciju. Na kraju pred narodnim demonstracijama u Novom Sadu cijeli pokrajinski vrh je kapitulirao i podnio ostavke 6. listopada 1988 godine samo da bi bio zamijenjen MiloÅ¡evićevim posluÅ¡nicima. Po istom scenariju nakon dogaÄ‘anja naroda tu sudbinu će doživjeti republiÄko rukovodstvo Crne Gore 10. sijeÄnja 1989 godine. OÄekujući da će sliÄnu sudbinu doživjeti i lokalno rukovodstvo Kosova tamoÅ¡nji rudari su u znak potpore krenuli u Å¡trajk 20 veljaÄe 1989 godine kako bi sprijeÄili puÄ. Kako je taj iskaz narodne volje dobio ubrzo podrÅ¡ku u drugim jugoslavenskim saveznim jedinicama Slobodan koristeći državne medije organizira novo dogaÄ‘anje naroda u Beogradu kako bi dokazao da ima podrÅ¡ku stanovniÅ¡tva dok se održavalo zasjedanje saveznog parlamenta. Na glasovanju koje se dogodilo samo tri dana nakon „milijunskih“ demonstracija uplaÅ¡eni zastupnici su proglasili Vojno stanje na teritoriju Kosova Äime je i ono definitivno potpalo pod kontrolu Srbije koja je dodatno ojaÄana srpskim ustavnim promjenama kojima se ukidaju pokrajine.
Sljedeći potez MiloÅ¡evića postaje njegova prva politiÄka greÅ¡ka koja će dovesti do rata i njegovog pada. Po tadaÅ¡njem Jugoslavenskom ustavu država nije imala predsjednika nego predsjedniÅ¡tvo koje se sastojalo od po jednog predstavnika za svaku republiku i pokrajinu. Tijekom puÄeva izmeÄ‘u 6. listopada 1988 i ožujka 1989 godine MiloÅ¡ević je stekao 4 glasa u predsjedniÅ¡tvu dok su sve ostale republike zajedno imale 4. Sve u svemu njemu je sada trebao joÅ¡ samo jedan glas da ostvari potpunu kontrolu nad Jugoslavijom i postane njen apsolutni diktator. Taj posljednji glas on nije iÅ¡ao tražiti u Bosni gdje živi veliki broj stanovnika srpske nacionalnosti nego u Sloveniji (zbog njene podrÅ¡ke autonomiji Kosova) gdje ih praktiÄki niti nema. Na kraju taj projekt se bio nasukao već na prvu hrid poÅ¡to je Hrvatska odbila propustiti MiloÅ¡evićeve demonstrante na svoj teritorij preko kojega su trebali doći u Sloveniju. Ako nakon puÄeva Jugoslavija nije bila mrtva ona je umrla tada poÅ¡to je jedna republika zatvorila svoju granicu stanovnicima druge. Nakon propasti ovog pokuÅ¡aja puÄa uloge u Jugoslavenskoj tragediji su bile podijeljene u tabore republika i pokrajina pod kontrolom MiloÅ¡evića i onih slobodnih.
Kao Å¡to je puÄeve MiloÅ¡ević bio najavio tijekom krizne rasprave s VojvoÄ‘anskim rukovodstvom u listopadu 1988 kada izjavljuje: "Ja nisam doÅ¡ao da diskutiram nego da stvaram povijest" tako on nakon svojih puÄeva izjavljuje 28. lipnja 1989 godine na 600 godiÅ¡njicu bitke na Kosovu Polju:
"Drugovi, na ovom mestu, na ovom mestu u srcu Srbije, na Kosovu Polju, Å¡est vekova ranije, punih 600 godina ranije, odigrala se jedna od najvećih bitaka toga doba. Heroizam Kosova je Å¡est vekova inspirisao naÅ¡u kreativnost, hranio naÅ¡ ponos, i ne dozvoljava nam da zaboravimo da smo jednom bili velika vojska, ponosna vojska, retka vojska koja u svom gubitku nije poražena. Å est vekova kasnije - danas, mi ponovo bijemo bitke i suoÄeni smo sa bitkama. To nisu oružane bitke, iako ni takve nisu iskljuÄene. Ali bez obzira na prirodu tih bitaka, bitke ne mogu biti dobijene bez odluÄnosti, hrabrosti i istrajnosti, i svih onih kvaliteta koji su bili prisutni pre dugo vremena na Kosovu Polju". –(Izvor sud u Haagu)najavljujući tako budući rat pred svim ambasadorima (s izuzetkom ameriÄkog) i predstavnicima svih jugoslavenskih republika.Kraj 1989 godine Slobodan MiloÅ¡ević doÄekuje na poziciji predsjednika Srbije (od svibnja) koji će biti domaćin izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije na kojemu će se tijekom sijeÄnja 1990 godine pokuÅ¡ati usuglasiti novi ustav Srbije. Njegovo tadaÅ¡nje stajaliÅ¡te je poziv na potpunu demokraciju iliti sistem jedan Äovjek jedan glas Å¡to bi tadaÅ¡nju labavu federaciju pretvorilo u unitaristiÄku državu. MiloÅ¡evićeva borba za ovakvu ustavnu promjenu se naÅ¡la u Äinjenici da su Srbi Äinili relativnu većinu države pa bi takvim izbornim sistemom on postao predsjednik. Koliko god je ta njegova namjera bila dobra ona samo dokazuje neuspjeh iz proÅ¡le godine kada nije uspio puÄevima dobiti peti odluÄujući glas u predsjedniÅ¡tvu. Republike slobodne od njegove kontrole predvoÄ‘ene Slovenijom se s druge strane zalažu za slabljenje Jugoslavije zbog straha da će biti utopljene u velikoj Srbiji. Takva stajaliÅ¡ta dovode do raspada Kongresa kada ga u znak protesta zbog MiloÅ¡evićevih pritisaka napuÅ¡taju predstavnici Slovenije i Hrvatske. Ta 1990 godina prolazi u prvim slobodnim izborima na podruÄju komunistiÄke Jugoslavije (i Srbije) koji će dovesti na vlast nacionalne stranke u republikama. Jedini izuzetak (?) od toga je pobjeda MiloÅ¡evićeve SocijalistiÄke partije u Srbije koja pomoću svojeg komunistiÄki-nacionalistiÄkog programa osvaja 80 % glasova (Albanci na Kosovu Å¡to je tada bilo dio Srbije nisu glasovali iz protesta). TakoÄ‘er tijekom ove godine Jugoslavenska armija pod kontrolom MiloÅ¡evića provodi zadnje vojne vježbe Äiji ratni plan je identiÄan njegovom :"Na vlast u zapadnim republikama su doÅ¡li nacionalisti potpomognuti iz inostranstva koje želi smrt Jugoslavije. Jugoslavenska armija ima zadatak razbiti ovu proturevolucionarnu pobunu". ÄŒak u skladu s ideologijom srpskog predsjednika u tim vojnim planovima JA je planirala odbijanje stanovnika Slovenije i Hrvatske da služe u nacionalnim protujugoslavenskim postrojbama Å¡to dovodi do sloma pobune. MiloÅ¡ević i njegovi generali će uvidjeti svoju greÅ¡ku u ovom prognoziranju kada samo 2 godine potom oni budu imali problema s popunom svojih vojnih kadrova.
Posljednji pokuÅ¡aj izbjegavanja krvoprolića koje će uskoro poÄeti dogaÄ‘a se 9. ožujka 1991 kada Beograd potresaju velike demonstracije protiv MiloÅ¡evića. Sad kada na njega narod vrÅ¡i isti onaj pritisak koji je on izvrÅ¡io na predsjedniÅ¡tva Crne Gore i pokrajina on odbija dati ostavku. Efikasnost ove njegove taktike kojom izaziva stanovnike na demonstracije za ruÅ¡enje nenarodnih režima pa potom odbijanje da podnese ostavku kada se naÄ‘e u sliÄnoj situaciju uÅ¡lo je u zapadne politiÄke anale poÅ¡to ju je SAD prihvatio, pa iskoristio za ruÅ¡enje nekoliko „neprijateljskih“ režima (Libanon, Ukrajina, Gruzija). Na kraju MiloÅ¡ević će pozvati vojsku da rastjera izdajniÄki narod. Ovakav razvoj dogaÄ‘aja bez obzira na popularnost MiloÅ¡evića na selu nam nužno postavlja pitanje realnosti onih 80 posto osvojenih glasova u prosincu 1990 godine, ali i njega tjera na razmiÅ¡ljanje. On sada veoma dobro zna da viÅ¡e nema puno vremena poÅ¡to su dijelovi stanovniÅ¡tva shvatili njegovu demagogiju, a jedina stvar koja osigurava potpunu podrÅ¡ku naroda svome lideru je rat tako da će on uskoro poÄeti.
RAT
Kako su Slovenija i Hrvatska već 1990 godine iskazali nepobitnu želju za samostalnošću (nakon propasti pregovora iz sijeÄnja) MiloÅ¡ević nakon dobivanja predsjedniÄkog mandata poÄinje tijekom sljedeće godine voditi medijska kampanju na podruÄjima pod svojom kontrolom o nastavku postojanja Jugoslavije, ali bez Slovenije koju on puÅ¡ta. U takvoj Jugoslaviji on bi postao njen nepobitni lider poÅ¡to bi ima 4 glasa u predsjedniÅ¡tvu protiv 3 glasa Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Ta kampanja je bila tako žestoka da se propagirala Äak i u kompjuterskim Äasopisima (1). Bez obzira na svoje želje on je ipak morao izvrÅ¡iti lažni pokuÅ¡aj spaÅ¡avanja državne cjelovitosti. On se i dogodio 26 lipnja 1991 godine kada je „Jugoslavenska“ vojska iz koje masivno dezertiraju Slovenci i Hrvati napala Sloveniju koja je proglasila nezavisnost dan ranije. Sam glavni Å¡tab vojske je bio podijeljen po pitanju naÄina voÄ‘enja ovoga rata. Zapovjednik glavnog Å¡taba je htio pravi rat za oÄuvanje Jugoslavije kojim bi bila sruÅ¡ena „proturevolucionarna“ slovenska vlada. Njegov zapovjednik jugoslavenski ministar obrane Veljko Kadijević koji je doÅ¡ao na svoju poziciju uz pomoć MiloÅ¡evića je zagovarao demonstraciju silom koja bi trebala „uplaÅ¡iti“ pobunjenika. Na kraju ta demonstracija sile nije nikoga uplaÅ¡ila i Slovenija je dobila de facto nezavisnost kada je potpisan mir 7 srpnja 1991 godine.
U potpunoj suprotnosti s podrÅ¡kom nezavisnosti Slovenije doÅ¡la je odluka o tome da se Hrvatskoj ona ne dopusti jer u njoj živi 12 % stanovnika srpske nacionalnosti. Po srpskoj televiziji i novinama koje kontrolira MiloÅ¡ević stvora se ratno raspoloženje po kojemu svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi (2) tako da Hrvatska može steći samostalnost samo ako viÅ¡e od polovice teritorija „pokloni“ Srbiji ili takozvanoj Jugoslaviji. Rezultat toga je bio napad „Jugoslavenske“ vojske u kojoj su sada služili samo Srbi na Hrvatsku u kolovozu 1991 godine. U skladu s zahtjevima tadaÅ¡nje srpske akademije i politiÄkog razmiÅ¡ljanja Slobodana MiloÅ¡evića cilj ovog rata viÅ¡e nije bio spas Jugoslavije nego aneksija dijelova Hrvatske. Na hrvatskim podruÄjima koje je uspjela osvojiti vojska uz pomoć paravojnih postrojbama sve osobe koje nisu srpske nacionalnosti su bile protjerane ili pogubljene kako bi se stvorio etniÄki Äisti prostor za Veliku Srbiju. U ispravnom oÄekivanju da moderni svijet neće dopustiti dugotrajne opsade gradova koji bi se trebali predati zbog nedostatka hrane ili vode MiloÅ¡ević zajedno s vojnim vrhom donosi odluku o upotrebi teÅ¡ke opreme u gradovima Å¡to je u potpunoj suprotnosti s vojnom doktrinom. Rezultat toga postaje bitka za Vukovar gdje 2000 slabo naoružanih hrvatskih vojnika 87 dana zadržava demoralizirane srpske motorizirane snage koje su trebale brzo osvojiti Vukovar kako bi po vojnom planu krenule na Vinkovce, Osijek i na kraju Zagreb. Nakon toga MiloÅ¡eviću postaje jasno da njegove snage niti uz podrÅ¡ku Londona (koji je stavio veto na vojnu akciju protiv Srbije) ili drugih europskih zemalja koje su proglasile embargo na uvoz oružja u bivÅ¡u Jugoslaviju neće moći skrÅ¡iti otpor Hrvatske. U trenutku potpisivanja primirja 15. sijeÄnja 1992 godine MiloÅ¡ević kontrolira približno 1/4 Hrvatske.
Mirovnim sporazumom njegova vojska se trebala povući u Bosnu i Hercegovinu koja se joÅ¡ uvijek nalazila u sklopu „Jugoslavije“. Kada je razmjeÅ¡taj vojnih snaga bio dovrÅ¡en on srpske snage financirane iz budžeta Srbije Äiji je MiloÅ¡ević predsjednik napadaju Bosnu koja je takoÄ‘er proglasila nezavisnost. Kako se ova zemlja isto kao i Hrvatska nalazila pod embargom „civiliziranih“ država srpske snage veoma brzo osvajaju 70 % države ali samo jedan veći grad to jest Banja Luku. Sva druga velika naselja (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla ) ostaju pod kontrolom Bosanskih snaga koje bez teÅ¡kog oružja nisu u stanju poduzimati ofenzive. Tijekom ovog rata koji će potrajati sve do 1995 godine MiloÅ¡ević poÄinje pred meÄ‘unarodnom zajednicom glumiti mirotvorca koji samo želi „poÅ¡ten“ mir. PoÅ¡to je u toj igri imao podrÅ¡ku Velike Britanije i Francuske ona će mu uspijevati sve do trenutka kada SAD izgubi strpljenje s njim. Istovremeno s takvom pregovaraÄkom politikom on uspijeva nagovoriti Hrvatskog predsjednika Franju TuÄ‘man da se ukljuÄi u podjelu Bosne tako da nagovori lokalne snage u kojima većinu Äine bosanski hrvati da napadnu bosanske muslimane kako bi osvojili za sebe nacionalni teritorij. Ovaj rat unutar rata će trajati približno godinu dana nakon Äega će 1994 godine ponovno jedini protivnik postati srpske vojne snage financirane iz Srbije.
Kraj ratnog sukoba protiv MiloÅ¡evićevih vojnih snaga će nastupiti 1995 godine kada nakon cijelom svijetu poznatog etniÄkog Äišćenja koje je organizirao na osvojenim teritorijama hrvatskim i bosanskim podruÄjima SAD odluÄi pružiti podrÅ¡ku za vojnu akciju. U brzom napadu koji poÄinje u kolovozu 1995 godine Hrvatska vojska oslobaÄ‘a okupirana podruÄja u svojoj zemlji, a potom zajedno s bosanskim snagama oslobaÄ‘a dijelove Bosne i Hercegovine. Samo prijetnja vojnom intervencijom od strane SAD, Velike Britanije i Francuske sprjeÄava potpuno izbacivanje srpskih snaga iz zapadne Bosne. Službeni zavrÅ¡etak ovog rata se dogaÄ‘a potpisivanjem mirovnih sporazuma u Daytonu 1995 godine. Iako se tijekom sve 4 godine rata MiloÅ¡ević zaklinjao svima na zapadu kako nema kontrolu nad srpskom vojskom u Hrvatskoj i Bosni on tada potpisuje mir koji vrijedi i za njih Äime dokazuje da je sve to bila farsa.
Dok je tako trajao rat u Bosni (prije svega) Srbija koja ga je financirala pada u ekonomski kolaps kojega su potpomogle i ekonomske sankcije. Na kraju ta situacija će dovesti do hiperinflacije i drastiÄnog pada standarda stanovniÅ¡tva. Kako se joÅ¡ tijekom rata u Hrvatskoj MiloÅ¡evićev poredak povezao s kriminalnim miljeom on sada postaje praktiÄki država u državi poÅ¡to dobiva zadatak nabave namirnica iz tuzemstva. Bez obzira na sve ekonomske probleme i ratove Slobodan MiloÅ¡ević pobjeÄ‘uje na srpskim, a potom 1997 godine i na Jugoslavenskim izborima Äime preuzima funkciju predsjednika Jugoslavije zbog ustavnog ograniÄenja na dva mandata koje može imati kao predsjednik Srbije. Zajedno s tim promjenom položaja on mijenja i ustav kako bi sada kontrolu nad državom imao jugoslavenski predsjednik, a ne viÅ¡e srpski. Sve ovo vrijeme MiloÅ¡ević u samoj Srbiji postaje kontroverzna osoba o kojoj obiÄni graÄ‘ani imaju dva potpuno opreÄna stajaliÅ¡ta. Po jednoj struji on je „spasilac“ Srba dok ga druga smatra korumpiranim diktatorom. Ta razlika će se najbolje vidjeti tijekom lokalnih izbora 1996 godine kada njegovo nepriznavanje poraza rezultira masovnim demonstracijama koje traju 11 tjedana. Na taj „izdajniÄki“ protest on organizira takoÄ‘er masivnoj miting potpore svojoj politici. ZavrÅ¡etak tog „izbornog“ procesa će zavrÅ¡iti priznavanjem pobjede opozicije u nekim gradovima Å¡to samo po sebi oznaÄava toÄku laganog propadanja njegovog režima.
Posljednji njegov rat će biti na onom mjestu koje ga je i stvorilo. Kosovo koje je bilo nemirno od smrti Tita će planuti 1998 godine, a sve kulminira bombardiranjem od strane NATO-a Srbije 1999 godine. Potpuni poraz rezultira gubitkom kontrole Srbije nad Kosovom koje u svemu osim legalnog statusa postaje samostalno. Kratko vrijeme nakon ovog za srpsku ideologiju katastrofalnog poraza takozvana politiÄka opozicija (takozvana jer su podržavali ratove u Bosni i Hrvatskoj) poÄinje nove demonstracije kako bi sruÅ¡ila režim. MeÄ‘usobna netrpeljivost protivnika potpomognuta s MiloÅ¡eviću vjernim ljudima rezultira slomom tih demonstracija nakon Äega se SAD odluÄio direktno ukljuÄiti u pomoć opoziciji kako bi se napokon sruÅ¡ilo tek sada u cijelom svijetu priznatog balkanskog krvoloka. Znajući veoma dobro za te pripreme Slobodan MiloÅ¡ević se odluÄio da raspiÅ¡e prijevremene predsjedniÄke izbore za 24. rujna 2000 (redovni su trebali biti u ljeto 2001) u nadi da će preduhitriti protivnike. Taj plan na kraju nije uspio tako da je po „službenim“ rezultatima Vojislav KoÅ¡tunica predstavnik ujedinjene oporbe osvojio 48 % glasova dok MiloÅ¡ević navodno samo 40 %. Po zakonu tada se trebao održavati drugi krug izbora, ali to opozicija nije htjela prihvatiti smatrajući da je njen kandidat osvojio preko 50 % glasova. Pod žestokim pritiskom zapadne politiÄke zajednice i odbijanjem vojske da rasprÅ¡i demonstrante koji su se okupili 5. listopada 2000 godine MiloÅ¡ević se osjetio prisiljenim da podnese ostavku sljedećeg dana. Novostvorena „demokratska“ vlada sljedećih nekoliko mjeseci raspravlja da li MiloÅ¡evića treba predati sudu u Haag-u koji ga je optužio za genocid. Ta rasprava će zavrÅ¡iti 1 travnja 2001 godine kada je MiloÅ¡ević zatvoren, a potom smjeÅ¡ten na avion za Haag kako bi mu se sudilo za zloÄine. Prije zavrÅ¡etka suÄ‘enja on će preminuti 11. ožujka 2006 godine kao heroj dobro dijela srpskog stanovniÅ¡tva (oko 30 %) koje je u njemu joÅ¡ uvijek gledalo zaÅ¡titnika Srbije i Äovjeka koji niÅ¡ta loÅ¡eg nije napravio.
ZAKLJUÄŒAK
Bez obzira na svoju vojnu politiku etniÄkog Äišćenja i genocida koju su provodili MiloÅ¡evićevi vojnici za njega bi se teÅ¡ko moglo reći da je stvarno vjerovao u srpski nacionalizam ili njegove ciljeve. On je jednostavno bio pragmatiÄan politiÄar koji je Äinio sve moguće kako bi ostao na vlasti. Kao Å¡to vidimo iz njegove karijere Srbija Äiji je on predsjednik poÄinje rat s drugim republikama tek nakon Å¡to su propala tri njegova pokuÅ¡aja (puÄ u Sloveniji, ustavne promjene i država bez Slovenije) da blitzkriegom osvoji vlast u Jugoslaviji. Tek tada on Å¡alje vojsku kako bi etniÄki oÄistio podruÄja susjednih država kako bi se ona potom pripojila Srbiji a on dobio za upravljanje Veliku Srbiju. Bez obzira na sve osobu koja naredi izvrÅ¡avanje takvih zloÄina koje je on nareÄ‘ivao može se shvatiti ako je to Äinio zbog nekih svojih ludih vjerovanja, ali proizvesti smrt stotine tisuća ljudi iz pragmatiÄnih razloga zadržavanja predsjedniÄkog položaja je potpuno izvan ljudskog razumijevanja (ono prvo neoprostivo ali se nekako luÄ‘aÄki može shvatiti).
O tim ratovima njegove su rijeÄi bile uvijek kako on nema nikakve veze s njima iako su tijekom cijelog razdoblja srpski „lokalni“ vojnici u Bosni i Hrvatskoj dobivali plaće i vojnu opremu iz Srbije. Bez obzira na sve dokaze njegove upletenosti Velika Britanija, Francuska i Nizozemska prije svih su uspjeli biti osvojeni Å¡armom MiloÅ¡evića i postati suradnici u njegovim zloÄinima poÅ¡to su svojim de facto akcijama podržavali ubojstva civila. U svemu tome najveću pomoć je dala sudbina (ili možda uspjeh MiloÅ¡evićeve tajne službe) kada je tijekom ovih ratova ministar Velike Britanije postala osoba s rodbinskim vezama u Srbiji (3)
MiloÅ¡evićeva danaÅ¡nja ostavÅ¡tina je dvojaka. Kao Å¡to su uspomene na Drugi Svjetski rat rezultirale potrebom samo jednog demagoga da ponovno zapali ratne vatre tako će uspomene na MiloÅ¡evićeve ratove trajati minimalno pola stoljeća. Od svih voÄ‘enih ratova u samo jednom, onom Bosanskom on je ostvario pobjedu Å¡to će rezultirati tamoÅ¡njim dugogodiÅ¡njim tenzijama. Danas 49 % Bosne i Hercegovine Äini Republiku Srpsku u kojoj su svi pripadnici drugih naroda protjerani bez mogućnosti povratka. Iako zapadne države tvrde da u ratovima nije bilo pobjednik ovo je neupitna pobjeda poÅ¡to je ratni cilj bio likvidacija nesrpskog stanovniÅ¡tva s „srpskih“ zemalja. Drugi dio njegove ostavÅ¡tine su dogaÄ‘anja naroda i rat iz 1995 godine. Danas koristeći lekciju iz MiloÅ¡evićeve 1988 godine SAD vrÅ¡i „dogaÄ‘anja naroda“ kojima se ruÅ¡e nedemokratski režimi. Kada se novi proameriÄki režim postavi (primjer Libanon) tada on odbija podnijeti ostavku ako se dogodi novo dogaÄ‘anje naroda isto tako kao Å¡to je i MiloÅ¡ević odbijao dati ostavke kada bi bile demonstracije protiv njega (poÅ¡to tada demonstriraju izdajnici i strani plaćenici). Rat za osloboÄ‘enje Hrvatske i Bosne 1995 godine danas SAD koristi kao Å¡kolski primjer kako se može uniÅ¡titi protivnik uz zraÄnu pomoć (koja je bila djelomiÄno prisutna 1995) ako postoje lojalne trupe na tlu. Za to nam je najbolji primjer Afganistan.
Kako slika o MiloÅ¡eviću bez njegovog liÄnog bogaćenja korupcijom ili kraÄ‘om novca od države ne bi bila potpuna ona u cijelom europskom kontekstu nema smisla. Državnici koji nisu suraÄ‘ivali s kriminalcima i bogatili sebe ili rodbinu tijekom prijelaza iz komunistiÄkog u kapitalistiÄki režim su veoma rijetki tako da se po pitanju sticanja svoje imovine, one rodbine i prijatelja ovaj predsjednik uopće ne razlikuje. Jedina velika razlika po pitanju kriminala unutar Srbije i Crne Gore su atentati na svoje politiÄke protivnike. Srpski pravosudni organi danas njegovim paravojnim jedinicama pripisuju ubojstvo Stambolića, pokuÅ¡aje ubojstva putem saobraćajne „nesreće“ Vuka DraÅ¡kovića i joÅ¡ nekih. Ta nedjela su navodno poÄinjena iz istoga razloga kao i ratovi kako bi se nepopularnom politiÄaru produžio politiÄki život.
Ukratko prije i poslije svega Slobodan MiloÅ¡ević je bio pragmatiÄni politiÄar koji je samo htio ostati na vlasti. To Å¡to je cijena te vlasti trebala biti tako krvava njega nikada nije brinulo Å¡to je njegov najveći grijeh.
ÄŒin
- ?
Odlikovanja
Dužnosti
- Predsjednik Srbije
- Predsjednik SRJ
Umro:
U haškom zatvoru.
Izvori i literatura
- 1) ÄŒasopis: Svet kompjutera rujan 1991 godine
- 2) Dio Miloševićeva govora pred srpskom skupštinom od 30. svibnja 1991 godine
- 3) knjiga Korupcija u parlamentu
